Život župe kroz stoljeća
Stoljeća vjere, tradicije i zajedništva
Povijest Župe svete Jelene Križarice u Zaboku nije samo povijest njezinih crkava, kapela i župnih dvorova. Prije svega, to je povijest ljudi koji su tijekom stoljeća svojom vjerom, radom, predanošću i zajedništvom oblikovali život zabočkoga kraja.
Od osnutka samostalne župe 1658. godine do današnjih dana izmjenjivali su se naraštaji župljana, svećenika i pastoralnih suradnika. Mijenjale su se društvene i gospodarske prilike, politička uređenja i način života, ali župa je ostala važnim duhovnim i društvenim središtem.
Njezina bogata povijest sačuvana je u župnim spomenicama, crkvenim knjigama, povijesnim dokumentima, fotografijama i uspomenama brojnih naraštaja.
Počeci samostalne župe i život prvih župljana
Prije osnivanja samostalne župe područje Zaboka pripadalo je Župi Svetoga Križa u Začretju. Stanovništvo je živjelo pretežito u manjim naseljima i zaseocima, baveći se poljoprivredom, vinogradarstvom i stočarstvom.
Važnu ulogu u nastanku samostalne župe imao je Baltazar Zabočki, pripadnik stare plemićke obitelji Zaboky, koji je 1639. godine pokrenuo inicijativu za njezino osnivanje.
Samostalna Župa svete Jelene Križarice osnovana je 30. travnja 1658. godine, a njezinim prvim župnikom postao je Mijo Barlović.
Središte vjerskoga života bila je tadašnja mala crkva svete Jelene na Popovu brijegu, koja je postala prvom župnom crkvom Zaboka.
U vremenu kada su svakodnevicu obilježavali težak rad, skromni životni uvjeti i velika povezanost obitelji, crkva je bila mnogo više od mjesta bogoslužja. Bila je mjesto susreta, zajedništva i međusobne potpore.
Vjerski život, blagdani i običaji
Tijekom 17. i 18. stoljeća vjerski je život bio snažno povezan sa svakodnevnim životom stanovništva. Nedjeljne i blagdanske mise, krštenja, vjenčanja, sprovodi i druge crkvene svečanosti okupljali su župljane iz različitih dijelova župe.
Posebno mjesto zauzimalo je štovanje svete Jelene Križarice, nebeske zaštitnice župe, čiji je blagdan kroz stoljeća ostao važan događaj u životu zabočkih vjernika.
Vjerska tradicija njegovala se i u kapelama, uz poklonce i raspela koja su stanovnici podizali kao znak svoje vjere, zahvalnosti ili zavjeta.
Ta su mjesta bila sastavni dio života pojedinih naselja. Uz njih su se okupljale obitelji, molilo se i čuvalo uspomene na prethodne naraštaje.
Mnogi običaji prenosili su se s roditelja na djecu, stvarajući povezanost između vjere, obiteljskoga života i zavičajne pripadnosti.
Župnici kao duhovni i društveni predvodnici
Tijekom povijesti zabočki župnici nisu bili samo duhovni pastiri. Njihovo je djelovanje često obuhvaćalo obrazovanje, kulturni život, skrb za siromašne i očuvanje crkvene baštine.
Među istaknutim župnicima bio je Lovro Kocijančić, koji je djelovao u drugoj polovici 18. stoljeća, u razdoblju važnih graditeljskih i organizacijskih promjena.
U 19. stoljeću značajan je trag ostavio župnik Ivan Ivančan, čije je djelovanje povezano s brigom za crkvene građevine i razvojem župnoga gospodarstva. U tom je stoljeću, 1886. godine, sagrađen i današnji župni dvor, četvrti po redu.
Brojni župnici i kapelani tijekom stoljeća brinuli su se za duhovne potrebe stanovništva, vodili župne knjige, poticali obnovu sakralnih objekata i sudjelovali u životu mjesne zajednice.
Njihov rad predstavlja važan dio povijesti Zaboka, a sačuvani životopisi omogućuju nam bolje razumijevanje pojedinih povijesnih razdoblja.
Župa i obrazovanje stanovništva
Crkva je tijekom povijesti imala važnu ulogu i u obrazovanju stanovništva zabočkoga kraja.
U razdobljima kada školstvo još nije bilo razvijeno kao danas, svećenici, crkveni učitelji i drugi suradnici sudjelovali su u opismenjavanju i prenošenju znanja.
Među osobama povezanima sa župom posebno se ističe Marko Frančina, koji je tijekom 19. stoljeća djelovao kao crkveni orguljaš i učitelj.
Njegov primjer svjedoči o povezanosti crkvenoga, obrazovnoga i kulturnoga života.
Razvoj školstva, širenje pismenosti i postupno jačanje kulturnih djelatnosti pridonijeli su promjenama u svakodnevici stanovništva, a župa je ostala jedan od važnih sudionika društvenoga života.
Povijest zabočkoga župnog groblja
Od groblja uz staru crkvu do današnjega Gradskog groblja
Povijest zabočkoga groblja neraskidivo je povezana s poviješću Župe svete Jelene Križarice i razvojem samoga Zaboka. Tijekom proteklih stoljeća mijenjali su se položaj, izgled i veličina groblja, ali je njegova temeljna uloga ostala nepromijenjena – biti mjesto posljednjega počinka, molitve, sjećanja i zahvalnosti prema onima koji su živjeli prije nas.
Najstarije groblje na Popovu brijegu
Najstarije poznato župno groblje nalazilo se oko nekadašnje crkve svete Helene na današnjem Popovu brijegu. U vrijeme kada je Zabok bio znatno manje naselje, crkva je predstavljala središte vjerskoga i društvenoga života, a uz nju su se pokapali pokojni župljani.
U crkvenim zapisima iz 1659. godine spominje se groblje ograđeno hrastovom građom. Na njemu se nalazila i mala drvena kapela u kojoj se nisu služile svete mise.
Biskupska vizitacija iz 1729. godine ponovno bilježi groblje uz crkvu svete Helene, dok je 1739. godine postavljena nova ograda od hrastovih kolaca.
Na tom su se groblju pokapali gotovo svi župljani, osim stanovnika koji su živjeli u blizini kapele svetoga Antuna Padovanskoga u Grabrovcu, gdje je postojalo zasebno groblje.
Novo groblje početkom 19. stoljeća
Tijekom 18. stoljeća u europskim su se zemljama postupno mijenjali propisi o pokapanju pokojnika. Zbog zdravstvenih razloga i opasnosti od širenja zaraznih bolesti nastojalo se groblja premjestiti iz neposredne blizine crkava i gusto naseljenih područja.
U Zaboku je 1807. godine napušteno staro groblje, a novo je uređeno na jugoistočnoj strani župne crkve, na površini od približno 2.288 četvornih metara.
Prvi ukopi na tom groblju započeli su 1. ožujka 1807. godine. Ondje su tijekom sljedećih pedesetak godina pokapani brojni naraštaji zabočkih župljana.
S povećanjem broja stanovnika i razvojem naselja prostor je postupno postao premalen, pa se pojavila potreba za uređenjem novoga groblja.
Godina 1857. – početak današnjega groblja
Sredinom 19. stoljeća odlučeno je da se novo groblje uredi na zemljištu zvanom Rabinje, na položaju današnjega Gradskog groblja u Zaboku.
Posebno je zanimljiv podatak da je posljednji zabilježeni pokojnik na prethodnom groblju bio Ivan Mraz iz Brega, kućni broj 17, koji je preminuo u dobi od 74 godine. Pokopan je 6. prosinca 1857. godine.
Novo groblje uređeno je tijekom prosinca iste godine, a blagoslovio ga je Franjo Magdalenić, župnik u Komoru.
Pokapanje na današnjem groblju započelo je 21. prosinca 1857. godine.
Prilikom preseljenja preneseni su i posmrtni ostaci pojedinih pokojnika sa staroga groblja. Među njima su bili ostaci zabočkoga župnika Josipa Busaka, čiji je nadgrobni spomenik bio sačuvan.
Proširenje groblja i briga župljana
Već nakon nekoliko desetljeća pokazalo se da je novo groblje premaleno.
Godine 1885. župnik i mještani dogovorili su proširenje prema zapadu. Za 500 forinti kupljeno je dodatno zemljište površine približno 2.878 četvornih metara.
U kupnji su sudjelovali župljani, a dogovoreno je da obitelji koje su pridonijele kupnji mogu besplatno pokapati svoje pokojne na novome dijelu groblja. Za ostale su bile određene pristojbe, uz izuzeće za najsiromašnije.
Novi dio groblja ograđen je živicom te svečano blagoslovljen 17. travnja 1886. godine.
Uz domaćega župnika, blagoslovu su nazočili Ljudevit Sartori, tadašnji krapinski i nekadašnji zabočki župnik, te Antun Hercelj, župnik u Svetom Križu Začretju.
Grobljanski križ i izgradnja mrtvačnice
Posebno mjesto u povijesti groblja zauzima središnji križ.
Godine 1887. snažan vjetar srušio je dotrajali grobljanski križ, nakon čega je postavljen novi. U njegovu podizanju sudjelovali su župljani, među kojima se spominje Lacko pl. Tompić, koji je darovao pet forinti.
Lik raspetoga Krista izrađen je od željeza nabavljenoga u Beču te je bio pozlaćen. Novi križ blagoslovljen je 2. studenoga 1887. godine, na Dušni dan.
Prema jednom od sačuvanih zapisa, 1894. godine izgrađena je mrtvačnica, za koju su izdvojene 372 forinte.
U gradnji su sudjelovali domaći obrtnici. Kovač Tršinski izradio je željezni križ, limar Tuđa obavio radove na krovu, a grof Milan Kulmer darovao je cement u vrijednosti od deset forinti za gradnju tornja mrtvačnice.
Groblje kao svjedok povijesti Zaboka
Tijekom 20. stoljeća zabočko se groblje postupno razvijalo i prilagođavalo potrebama sve većega naselja i grada.
Uređivani su pristupni putovi, grobna mjesta i okoliš, a groblje je postalo važan dio gradskoga prostora.
Na njegovim nadgrobnim spomenicima sačuvana su imena brojnih stanovnika koji su svojim radom, vjerom i obiteljskim životom sudjelovali u razvoju Zaboka.
Među njima su svećenici, obrtnici, poljoprivrednici, trgovci, učitelji, radnici i pripadnici mnogih obitelji čije su životne priče utkane u povijest našega grada.
Posebnu vrijednost imaju stariji nadgrobni spomenici, natpisi i obiteljske grobnice, jer često čuvaju podatke koji nisu sačuvani u drugim povijesnim izvorima.
Mjesto molitve, sjećanja i nade
Za vjernike groblje nije samo mjesto posljednjega počinka nego i prostor molitve, zahvalnosti i nade u uskrsnuće.
Posebno ozračje vlada na svetkovinu Svih svetih i na Dušni dan, kada se obitelji okupljaju uz grobove svojih najmilijih, donose cvijeće, pale svijeće i mole za pokojne.
Tada se susreću različiti naraštaji, prenose obiteljske uspomene i čuvaju sjećanja na ljude koji su svojim životom oblikovali našu župnu zajednicu.
Povijest zabočkoga groblja, od stare crkve svete Helene na Popovu brijegu do današnjega Gradskog groblja, svjedoči o više od tri i pol stoljeća vjere, života i zajedništva zabočkih župljana.
Očuvanjem njegovih povijesnih spomenika i zapisa čuvamo uspomenu na svoje pretke, ali i vrijedan dio povijesti Zaboka koji zaslužuje biti prenesen budućim naraštajima.
Župa u burnim razdobljima 20. stoljeća
Dvadeseto stoljeće donijelo je velike promjene koje su se odrazile i na život zabočke župe.
Dva svjetska rata, političke promjene, gospodarski razvoj, industrijalizacija i postupna urbanizacija Zaboka mijenjali su svakodnevicu stanovništva.
U različitim povijesnim okolnostima djelovali su župnici Franjo Škrinjar, Josip Šmit, Franjo Talan i Franjo Maček.
Unatoč ratnim stradanjima, društvenim promjenama i brojnim teškoćama, župa je nastavila svoje pastoralno djelovanje.
Župna crkva ostala je mjesto molitve i okupljanja, a vjerski običaji i obiteljske tradicije nastavili su se prenositi na nove naraštaje.
Župnik Ivan Vnučec – obnova, zajedništvo i karitativno djelovanje
Posebno mjesto u novijoj povijesti zabočke župe zauzima župnik Ivan Vnučec, koji je župničku službu obnašao od 1975. do 1997. godine.
Tijekom njegova župnikovanja velika je pozornost posvećivana obnovi crkvenih objekata, pastoralnom djelovanju i razvijanju zajedništva među župljanima.
Posebno se istaknulo karitativno djelovanje tijekom Domovinskoga rata, kada je župa pružala pomoć prognanicima, izbjeglicama i potrebitim stanovnicima.
O tadašnjim prilikama svjedoče i zapisi iz župne spomenice iz 1992. godine, koji govore o velikom broju ljudi što su pomoć tražili u župnom Caritasu.
Župni Caritas prikupljao je i dijelio hranu, odjeću, higijenske potrepštine i druge oblike pomoći. U taj su rad bili uključeni brojni župljani i volonteri, među kojima i Josip Sente, dugogodišnji suradnik zabočke župe.
Jedan od posebno svečanih događaja bio je blagoslov dvaju novih crkvenih zvona 8. listopada 1995. godine. Blagoslov je predvodio zagrebački pomoćni biskup Marko Culej, a svečanost je okupila brojne vjernike i predstavnike društvenoga života Zaboka.
Događaj je bio obilježen svečanim ophodom u kojemu su sudjelovali konjanici, vatrogasci, pripadnici vojske, limene glazbe i brojni župljani. Nova zvona prevožena su četveropregom, a njihov blagoslov postao je jedan od osobito zapamćenih događaja novije povijesti župe.
Zvona su bila posvećena svetoj Jeleni, a posebno su izrađena kako bi njihovom zvonjavom odjekivala melodija marijanske pjesme Salve Regina – Zdravo Kraljice. Njihova je zvonjava bila povezana i s molitvom za poginule hrvatske branitelje.
Župnik Ivan Vnučec preminuo je 6. lipnja 1997. godine, ostavivši dubok trag u duhovnom i društvenom životu zabočke zajednice.
Župa na prijelazu u novo tisućljeće
Nakon smrti župnika Ivana Vnučeca 1997. godine župu je preuzeo Marijan Culjak, koji je njome upravljao do 2021. godine.
U tom razdoblju nastavljeni su pastoralni rad, okupljanje vjernika, sakramentalni život i briga za očuvanje vrijedne crkvene baštine.
Posebna pozornost posvećivana je obnovi župne crkve. Godine 2007. obnovljena je njezina unutrašnjost, a 2017. godine vanjština.
Župa je nastavila njegovati tradicionalne crkvene svečanosti, rad s djecom i mladima, djelovanje crkvenih zborova i različite oblike pastoralne i karitativne skrbi.
Potresi, obnova i novi izazovi
Godina 2020. donijela je nove velike izazove.
Potresi 22. ožujka i 29. prosinca prouzročili su znatna oštećenja župne crkve svete Jelene Križarice, a manja oštećenja pretrpio je i župni dvor.
Time je započelo zahtjevno razdoblje obnove i očuvanja jedne od najvažnijih sakralnih građevina zabočkoga kraja.
Od 2021. godine župničku službu obnaša Branko Risek, pod čijim se vodstvom nastavlja pastoralno djelovanje i obnova župne crkve.
Nakon opsežnih radova crkva je ponovno blagoslovljena 2025. godine, što je predstavljalo važan trenutak u životu župne zajednice.
Obnova crkve nije samo građevinski zahvat, nego i nastojanje da se sačuva vrijedna duhovna, kulturna i povijesna baština za buduće naraštaje.
Život župe danas
Današnji život Župe svete Jelene Križarice obuhvaća redovita euharistijska slavlja, pripravu za sakramente, katehezu, rad s djecom i mladima, djelovanje crkvenih zborova i karitativne aktivnosti.
Važno mjesto zauzimaju i proslave crkvenih blagdana, osobito svetkovine svete Jelene Križarice, kao i vjerske svečanosti u kapelama na području župe.
Župna zajednica okuplja različite naraštaje vjernika, povezujući naslijeđene običaje s novim oblicima pastoralnoga djelovanja.
Posebnu vrijednost predstavljaju brojni župljani koji svojim dobrovoljnim radom, sudjelovanjem u bogoslužju, pjevanjem, karitativnim djelovanjem i brigom za sakralne objekte pridonose životu zajednice.
Živa baština koja povezuje prošlost i budućnost
Više od tri i pol stoljeća samostalnoga župnog života svjedoči o trajnosti vjere, predanosti svećenika i povezanosti župljana.
Svako je razdoblje donosilo nove izazove, ali i ostavljalo vrijedne tragove u povijesti Zaboka.
Crkve, kapele, poklonci, raspela, župne knjige i sačuvana sjećanja svjedoče o ljudima koji su tijekom stoljeća stvarali i čuvali ovu zajednicu.
Njihova baština nije samo uspomena na prošlost, nego i odgovornost sadašnjih naraštaja da je sačuvaju i prenesu budućima.
Župa svete Jelene Križarice tako i danas ostaje mjesto molitve, susreta, solidarnosti i zajedništva – živa poveznica između bogate prošlosti i budućnosti zabočkoga kraja.
Izvor povijesnih podataka i zahvala
Povijesni prikaz pripremljen je na temelju građe Župa Zabok – Vjekopisi, Crkva, kapela, poklonci i raspela, župnih spomenica i drugih dostupnih povijesnih izvora.
Posebnu zahvalnost upućujemo gospodinu Branku Janjaninu, kroničaru i istraživaču povijesti zabočkoga kraja, koji je ustupio vrijednu povijesnu građu te svojim predanim istraživačkim radom pridonio očuvanju uspomena na ljude, događaje i duhovnu baštinu Župe svete Jelene Križarice u Zaboku.
